Kao što se vidi iz naslova tema ovoga članka bit će susjedni gradić u BiH, Orašje, svima nam poznato po dobrim ćevapima i trgovinama.
Na mjestu današnjeg Orašja postojalo je neko manje naselje-selište istoga imena, vjerovatno je u blizini bila i kakva turska karaula1 za obranu granice jer su i Turci uspostavili sustav sličan Vojno – krajiškom graničarskom sustavu sa druge strane Save.
O postojanju naselja govori članak iz onodobnih novina;
„….a knez Ivo razganjajući svjetinu da mu se ne smetu debeli čilaši dotjerao kraju staroga Orašja, današnjega Azizije, sumorne naselbini Turaka biogradski.“2
Priča o današnjem Orašju-Donjoj Aziziji počinje u kneževini Srbiji 1862. godine.
Politička pozadina:
Slavni dani Otomanske imperije davno su prošli, oronulo carstvo je pred rasulom, u evropskim političkih kuloarima naizvaju ga „bolesnik s Bospora„. Među evropskim silama postavlja se pitanje podjele turskih teritorija, pogotovo onih Europskih.
Nakon stoljetne potčinjenosti, slabost carstva pruža priliku balkanskim narodima za konačno oslobođenje. Kneževina Srbija, još uvjek pod turskim suverenitetom, spremno je dočekala taj trenutak. Zlokobna, megalomanska Garašaninova politička platforma srpske ekspanzije poznatija kao „Načertanije“ (1844. g.) već je osmišljena i napisana. Kod velikih sila, osobito Rusije i Francuske, diplomatski se lobira u korist srpskih imperijalnih apetita na Balkanu što donosi ploda. Na međunarodnoj konferencija održanoj 1862. godine u Kanlidži, istambulskom predgrađu, francuska i ruska vlada napravile su poseban Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije.Rezultat zajedničkog istupanja je slijedeći; muslimani iz Srbije imaju se iseliti što je moguce brže – drugim riječima Srbija se ima etnički očistiti od muslimana. Oštetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu Srbija je trebala ispaltiti Turskoj. „Muhadžiri“3 su od srpske vlade tražili naknadu za svoju imovinu ali je nikada nisu dobili.Muslimani su u Srbiji mogu i ostati ali samo pod slijedećim uvjetima:“- da se vrate veri pradedovskoj, a ako to neće onda mogu
– da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
– onda moraju da da se pišu i vode kao Cigani, a ako i to neće
-onda moraju da se isele iz Srbije.“
Pod ovakvim uvjetima velika većina odlučila se iseliti. Srbi, osobito oni „sa dna kace“, idoktrinirani patološkom mržnjom4 prema gospodarima i svemu što je Tursko sa oduševljenjem dočekuju izgon. To je početak priče o Donjoj Aziziji / Orašju.
Pravci iseljavanjaMuhadžiri iz Srbije iseljavaju se diljem Turskog carstva, u samom početku prema jugu, u okolicu Niša, a kasnije u Albaniju, Makedoniju, Rumunjsku, Bosnu i u Tursku, osobito pokrajinu Anadoliju. Turska vlast planski upravlja iseljavanjem a iz političkih razloga sa osobitom pažnjom naseljava u Bosnu tada najistureniju tursku provincija prema Europi. U sjevernoj Bosni naseljavaju se u Gornju i Donju Aziziju – Bosanski Šamac i Orašje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. Tada su nastala naselja: Kozluk kod Zvornika, Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brčkog, Kostajnica i Orahova kod Bosanske Gradiške.
Okolica današnjeg Orašja oduvjek je većinski nastanjena Hrvatima-katolicima. Bošnjaka-muslimana je bilo vrlo malo, novim naseljavanjem u pograničnom području trebalo je ojačati njihovu brojnost kako bi se osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. No te mjere nisu pomogle u očuvanju Turske vlasti u Bosni. Austro-Ugarska vojska je 1878. godine okupirala Bosnu, no okupacija nije išla glatko, jedan od centara otpora okupaciji u bosanskoj Posavini, uz Brčko, je i Ugljara (Orašje).5