Psovala jednoj bakici koja je stajala u redu bez maske i strpljivo, na propisanoj distanci, čekala... da uplati loto!
Spuštali se jednog zimskog i snježnog dana (bilo je to vrijeme kada je zimi znao pasti snijeg) na skijama niz pohorsku padinu moja kćerkica i ja, pa zastali i zagledali se u jednog starijeg skijaša početnika. Ukrstio skije i na oštroj nizbrdici, svako malo on je bio, da prostite, na guzici. Kad je došao do nas, ja mu kažem da ispravi skije i da ga malo osokolim dodam: “Samo se opusti i kreni...”
“Opustia bi se ja, da nije straja”, odgovori mi on. Kćerka i ja se pogledamo, nasmijemo... a nakon par metara naš Dalmatinac izravna skije i jurnu niz ostatak padine i stiže živ i zdrav na ravninu.
Ne znam da li sam našao baš najbolju sliku za poređenje, ali evo podijeliću s vama ovu svoju, pa da vidimo je li bilo sličnosti ili potrebe za uvođenjem Dalmatinca sa strme, snježne pohorske staze.
Je li bila prva ili druga noć otkako su i Slovenci uveli rigorozne mjere, da ih ne nabrajam, sad su svugdje manje-više iste, tek zaputimo se žena i ja u “Mercator” koji još uvijek radi do 21 h. Procijenili da je pametnije što kasnije, kad kao neće biti gužve, i pješačeći onih par stotina metara živa roba na ulici ne sretosmo, jedino su automobili jureći tamo-vamo kao svjetlice svjedočili o životu. U ogromnom prostoru zatekosmo samo trgovce te lako i brzo pokupismo šta smo željeli. Ta čudna slika na kojoj su nedostajali ljudi, nezamisliva a stvarna, odjednom me tako i toliko uplaši da sam osjetio kako strah, a šta bi drugo bilo, putuje kroz moje tijelo, naročito sam ga osjetio u nogama: spuštao se od kukova i tako me obuzeo da sam se uhvatio za kolica i onda nepomično stao nekoliko trenutaka. Ko ukopan. Mozak se onda kratko obračunavao sa tim strahom, mrtvu scenu prekinuo je glas blagajnice: “Ovamo, izvolite”, ja sam onda udario snažno, lijevom pa desnom nogom o tlo, kao provjerio stabilnost svojih udova i krenuo sasvim normalno prema gospođi koja je provlačeći artikle ispred senzora uspjela da se požali na svoju muku. Cijelo popodne je za blagajnom, izložena je opasnosti koja dolazi od kupaca, nema još ni masku, a sama je kupila i raskuživač koji joj je jedina zaštita od virusa.
Vraćali smo se kroz istu pustoš, strah je nestao još u onom trenutku kada sam se prenuo u trgovini, nije se više pojavio u tom smislu da blokira kretnju, ostala je samo nelagoda koja kao saputnik, više ili manje prisutan, nastavlja svoj put sa mnom.
Mislim da se isti takav osjećaj, koji sam nazvao strahom, javio još najmanje jednom u mom životu i pretvoren u fiziološki nadražaj, nešto kao putujući grč za trenutak ukočio noge. Bilo je to ‘91. godine na mostu koji dijeli bosansku od hrvatske Kostajnice. Fotoreporter Zoka i ja smo, uprkos upozorenjima policije s bosanske strane, otišli preko tog miniranog mosta... Tek kad smo došli među vojnike koji su se skrivali iza zidova od vreća, postalo nam je jasno da smo na pravoj ratnoj fronti. I kad nam je jedan dobronamjerni Zagorac rekao da je cijelo područje pod snajperskom “kontrolom” sa okolnih brda i da ti snajperi mogu proraditi kad se budemo vraćali... na prvom koraku nazad osjetio sam kako mi niz noge struji ono nešto, isto kao ove noći u “Mercatoru”. Kratko sam stao ukočen, a onda ipak krenuo na taj dugi, dugi put nazad preko mosta. Uuuuuuh, kad smo se vratili živi i zdravi. Straha se ne može niko osloboditi. Ali, ako i kad se pojavi, moraš se praviti kao da ga nema, ne dozvoliti da ovlada tobom. I... ideš dalje.
A ljudi ko ljudi. Ako pratite, a prate valjda svi, vijesti koje pokušavaju egzaktnim brojkama dočarati situaciju u regiji, Evropi i svijetu, onda imate kao na Eurosongu brojke: Slovenija... broj oboljelih... pa Hrvatska, Srbija, BiH, Makedonija... pa Italija, Španija... Amerika... Kina, Japan... Uglavnom, u regiji, najgore stoji Slovenija, u Evropi pa i svijetu Italija.
Marijana, koja mi dođe kao RAI uno, javlja mi se skoro svakog dana.
Jučer se, kaže, prvi put prenerazila i uplašila: pokazali su dva kamiona u Bergamu... puna mrtvih tijela. Jutros stavila masku i krenula u kupovinu. Psovala jednoj bakici koja je stajala u redu bez maske i strpljivo, na propisanoj distanci, čekala... da uplati loto! Irealna, a za mene utješna slika: baka prkosi virusu i k tome uplaćuje loto.
“Ljudima još uvijek nije jasno... nije prijatno nositi masku, ali da sam znala ovo što sad znam, počela bih je nositi prije mjesec, a ne prije deset dana...”.
Svjetska pamet i glupost našle su se na zajedničkom frontu. Virtualni svijet u kojem sad živimo intenzivnije negoli ikada bombarduje nas informacijama, prognozama, pričama. Dijele se savjeti, upozorenja, predviđanja, oživljavaju se baba Vangina nagađanja, poziva u pomoć narodna mudrost i tradicija, krijepimo se optimizmom sa napuljskih balkona, taj virus neuništivosti i prkosa ljudskog duha zahvatio je i Sloveniju, pjevači i zabavljači izašli na balkone...
Svjesni smo manje-više svi da je nesreća planetarna i brojke i stepen zaraženosti u domenu su nepoznanice. Kao što je, još uvijek, i lijek koji grčevito traže farmaceutski stručnjaci. Govori se o solidarnosti, ali i ta priča je upitna. Jedino što je sigurno jeste da smo svi u vlastitim kućama koje se zovu države i od tih kuća zavisiće naša sudbina. Imamo narode i imamo političare. Svijest prvih i mudrost i kompetentnost drugih su sada najvažniji. Od njih zavisi kako ćemo proći. Loše je svima, ali nekima će biti gore.
Vidim da padam i sam u zamku pametovanja, a kako to ne volim kad mi drugi rade, stop. Neću dalje.
Jedino da probam uvezati onog Dalmatinca s početka priče. Opustite se i nadajte da ćete živi i zdravi iz ovog belaja izaći.
Piše: Toni Skrbinac
